Sa okusom mora, sa okusom soli...

...nastavile smo tamo gdje smo prošle godine stale...bile su to riječi moje prijateljice nakon cjelovečernjeg ćakulanja. Nas tri se uvijek nekako uspijemo dogovoriti da bar djelić godišnjeg provedemo zajedno. I iako je to samo jednom godišnje i traje tako kratko, ne primijeti se ni udaljenost, a ni vrijeme koje nas dijeli. Sve je isto...i mjesto i ljetno vrijeme i razgovor, samo koja godina viška, ali traje eto već više od 20-tak godina. Ponosna sam na nas! To je ono bogatstvo koje ne možeš ni kupiti, a ni prodati...
Na tom mjestu, otoku, život dobiva drugu dimenziju. Jedino se tamo mogu potpuno opustiti, jedino tamo zvijezde sjaje drukčijim sjajem, cvrčci pjevaju drukčiju pjesmu, borovi mirišu drukčijim mirisom.

Sad kad sam se vratila, u nosnicama još uvijek osjećam taj miris, jer svaki put dok sam hodala željela sam upiti što više toga, da traje...

Jedina tuga u svemu tome je...što sam ostavila moje stare...baku (nanu) i didu. Svake godine mi  je  to sve teže,  jer se bojim da se više nećemo vidjeti.
Moja nana... trebala bi cijeli post posvetiti njoj. Jedna mala, a tako velika žena, sve je dala za nas, svoju djecu i unuke i mislim da joj nikad neću uspjeti zahvaliti na svemu što mi je pružila.
Mislila sam staviti postupak i recept njenih fritula,  ali ona se rano ujutro digla i sve ispekla. Tako da ostaje samo slika, a recept i mjere su iz njezine glave. Nitko još nije napravio bolje frite od njenih.

Bilo je  tu i ribe čiji se okus, onako direktno iz mora ne može usporediti s ničim.

 

I tako, prođe još jedan godišnji, s lijepim sjećanjima...