Ove godine, planirali smo godišnji kasnije nego inače, jer nam cure idu na maturalno putovanje. To je bila prilika da i mi odemo negdje. Rezervirala sam na Komiži kućicu u polju, da obiđemo cijeli Vis, no ON je dao prijedlog za Crnu goru i Albaniju. Odmah sam se složila, ali Albaniju ćemo pustiti za neku drugu priliku.
Malo smo prosurfali, pročitali putopise i rezervirali smještaj samo prvi dan u Herceg Novom. Ostalo smo planirali iz dana u dan, jer nismo znali putanju. Što se tiče smještaja, prva dva u Herceg Novom i u Ulcinju nisu baš bili za preporučit. Čak ni cijena ne uvjetuje kvalitetu i čistoću.
Cijeli dan smo se vozili po hrvatskoj obali, stali po preporuci u Trilju, restoran Premijer Gaz, ubili se od klope, porcije za četvero, a ne za dvoje, pospremili za sutra što nismo pojeli i nastavili dalje. Vozač se umorio pa sam ja preuzela volan jedan mali dio puta, do granice. Bez problema smo prošli granicu s osobnom i krenuli u potragu za apartmanom u Herceg Novom. Nije bilo jednostavno pronaći, uske uličice, brojeva nema, ljudi ne znaju...priličan kaos. Na kraju je žena trčala za nama i pitala jesmo li mi za njezin apartman. Draga domaćica nakon što nam je pokazala apartman, poslužila nas je svježim smokvama. Smjestili smo se u prilično neugledan apartman, nimalo sličan onome što se iznajmljuje u Hrvatskoj, ali za jednu noć ok...bitno da imamo odvojene sobe da se jedan i drugi možemo naspavati. Ujutro su nas počastili toplim fritulama.
Spakirali smo se i krenuli. Kako Crna gora nije u Europskoj uniji, morali smo kupiti SIM karticu za internet koja košta 10 eura (valuta je euro), uzeli smo samo jednu i šerali internet koji je neograničen. Htjeli smo razgledati Herceg Novi, ali je tolika gužva bila da smo odustali i krenuli dalje.
Obala kojom smo se vozili je predivna. Sljedeća postaja bila nam je Perast.
Mali primorski, pitoreskni gradić. Odmah su nas na ulazu oženili za brod (nemojte nasjedati na privatne vožnje jer u centru imate brodiće koji voze). Nekako sam prešla preko toga jer ON ne može hodati pa smo za malo više novaca dobili privatni brod s malo putnika koji nas je odveo na Gospu od Škrpljela.
Otok i katolička kapela podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku. Peraštani su tijekom stoljeća nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka povećali površinu otoka.
Već u 15. st. na hridi je podignuta kapelica, u koju je stavljena Gospina slika. Do početka 17. st. potopljeno je stotinjak brodova, među kojima je bilo i zarobljenih turskih lađa. Zaista vrijedi pogledati. Na povratku, popela sam se na zvonik, uskim stubištem s kojeg se pruža nezaboravan pogled.
Krenuli smo dalje i planirali stati u Kotoru, ali su vrućine bile takve da smo samo produžili, a i grad je opasan zidinama koje on ionako ne bi mogao prohodati. (mislili smo na povratku, ali nismo uspjeli).
Prošli smo iznad Budve koja nam ionako nije bila u planu i krenuli prema Baru gdje smo stali popiti cugu. Cijene u kafićima su visoke kao i kod nas, wc-i bolje da ni ne ulazite. Smještaj smo rezervirali u Ulcinju, najjužnijoj točki Crne gore. On se silno želio okupati na pješčanoj plaži dugačkoj 13 kilometara, od grada do rijeke Bojane.
Nisam baš nešto od pijeska, pogotovo kada se toliko ljudi kupa, malo mi se gadi. Čim smo izašli iz auta, ugaziš u pijesak, plaža, da joj kraja ne vidiš. Na svu sreću da je bilo predvečerje pa su ljudi uglavnom odlazili. Mi smo se smjestili na jedne od rezerviranih ležaljki za sutra. ON je odmah otišao u more, mene baš i nije privlačio. Sve je plićina i zapravo ne možeš zaplivati. Malo sam se potoćkala i izašla. Kako je već padao mrak, krenuli smo u potragu za apartmanom. E to je stvarno bila potraga...gubili smo se strašno, GPS je sve krivo pokazivao. Konačno smo se telefonski čuli s gazdom i uspjeli naći. Apartman nije ni za kakvu preporuku i nije uopće odgovarao slikama, ali eto samo nam je trebalo prenoćište, upalili smo klimu i odspavali. Ujutro spakirali stvari i krenuli.
Razgledali smo stari grad Ulcinj, popili kavicu i krenuli prema unutrašnjosti. Dogovorili smo se da ćemo spavati u Nikšiću i na Bookingu sam našla top smještaj - Apartmani Delić. Moderan, uredan i jeftin apartman u kojem smo mislili ostati jedan dan, ali smo produžili na još jedan.
Krenuli smo prema Virpazaru, no po putu smo naišli na drvorede tisuću godina starih maslina, morala sam sve fotografirati i obavezno kupiti suvenire u obliku maslinovog ulja, vina i sapuna.
U Virpazaru malom mjestu smještenom na obali Skadarskog jezera, prošetali smo štandovima i zaustavili se kod simpatične cure koja nam je dala najbolju ponudu za dvosatnu vožnju Skadarskim jezerom, a kako plaćate po barci ne po osobi, pričekali smo da nam se netko pridruži i uspjeli smo jedan par stranca nagovoriti, koji se ukrcao s nama na brod.
Osim broda plaća se i ulaz u nacionalni park. Mene je oduševilo, čarobno, nestvarno...slikanje u gomili lopoča, predivna priroda.
Barkarijol nam je ispod lista lopoča vadio plodove i čistio.
Okus sličan kestenu...neobično. Barba nas je odvezao na mjesto gdje smo se okupali, fora, baš fora. Puni dojmova vratili smo se, još malo pročavrljali s domaćinima i krenuli prema manastiru Ostrog, jedan je od najpoznatijih pravoslavnih svetišta i samostana u Crnoj Gori.
Ne kužim se u religiju, ali ovo je zaista nešto posebno. Iako je manastir pravoslavne crkve, posjećuju ga ljudi različitih vjera. Obišli smo unutrašnjost manastira i krenuli prema apartmanu u Nikšiću. Ljubazni domaćini su nas dočekali, odveli do apartmana i dali prijedlog gdje ćemo večerati. Uputili su nas u Hotel Trebjesa. Prekrasan ambijent, fina klopa i novo autohtono vino Krstač koje treba probati. Mene je oduševio.
Odlučili smo još jednu noć ostati u apartmanu jer je predobar i krenuli odmah ujutro u planine. Ušli smo u nacionalni park Durmitor (ulaznica se isto naplaćuje) te posjetili Crno jezero.
Prošetali smo nekih 800 m do jezera, a kako ON ne može hodati jer ga koljeno boli, odlučili smo da sve ostalo odvozimo autom. Jezero je zaista predivno i vrijedilo ga je posjetiti.
Autom smo krenuli prema kanjonu rijeke Tare najdužeg u Europi i drugog najdubljeg u svijetu. Znači tirkizno plava voda i nevjerojatne litice ostavile su me bez daha.
Cijeli Durmitor prošli smo autom u krug. Postoje putokazi koji vas usmjeravaju.
Polako smo se spustili prema rijeci Pivi gdje su nas uputili u mjesto Plužina, restoran Sočica s autohtonim crnogorskim jelima.
Probala sam prvi put u životu Kačamak, jednostavno jelo od kukuruznog brašna koje se jede uz kiselo mlijeko i janjetinu u kajmaku, naravno i rakiju kajsijevaču.
Ambijent nas je oduševio, s predivnim pogledom na rijeku Pivu.
Za zadnji dan pustili smo nacionalni park Lovćen koji se nalazi odmah iznad grada Cetinja. Ulaz u nacionalni park se naplaćaju. Auto smo pustili odmah ispod mauzolej Petra Petrovića Njegoša, poznatog pjesnika i filozofa.
Veličanstveni mauzolej nalazi se na vrhu drugog najvišeg vrha Lovćena, Jezerski vrh. Do mauzoleja vode 461 stepenica.
Na ulazu u mauzolej stoje dvije monumentalne figure isklesane u crnom granitu, koje predstavljaju Njegoševu majku i sestru, a u unutrašnjosti je također isklesan Njegošev kip, u crnom granitu. Iz mauzoleja se izlazi uskom stazom do vidikovca. Sve je tako impresivno, posebno...
Polako smo se počeli vraćati i to cestom od Lovćena prema Kotoru. Na cesti nas je dočekao prekrasan pogled na Kotor. Cesta je ajme majko i molite boga da vam netko ne dođe u susret, ali sve se zaboravi kada vidite te prekrasne vizure.
Na putu prema Hrvatskoj nismo išli na glavni granični prijelaz jer je bila strahovita gužva, već na neki mali sporedni gdje nismo morali čekati. Na granici nas nisu ni otvorili i poslije mi bilo žao da nisam još više poklona uzela. :)
Mislim da smo jako puno toga prošli i da će nekome poslužiti kao vodič za putovanje Crnom gorom...
